Onaj trenutak kada se rodio moj sin, počeo je moj novi život, ali tek kada sam počela dojiti, shvatila sam dubinu života kao žena i majka. Dojenje je nezamjenjiva uloga i sreća svake majke. Ono stvara jedinstvenu vezu majke s djetetom i ostavlja vrijedna i neponovljiva sjećanja na njegovo najranije djetinjstvo. Majka kroz dojenje upoznaje svoje tek novorođeno dijete i daje mu mogućnost da upozna svijet na najljepši i najbezbolniji način. Ipak, za svoje sretne trenutke dojenja, ja sam se morala dosta potruditi. Ovo je moja priča.
Kad je moj prekrasan sin Adrian došao na svijet, bila sam presretna. Rođen je carskim rezom zbog komplikacija u zadnjim tjednim trudnoće, nekoliko dana nakon termina. Još tijekom operacije, kad su njegovu glavicu prislonili uz moju i pokazali mi ga, odmah je prestao plakati – prepoznao je svoju mamu. U bolničkoj sobi su mi ga stavili na prsa i tada smo ostvarili prvi pravi kontakt „koža na kožu“. On je ubrzo zaspao i zbog toga nismo ostvarili prvi podoj unutar sat vremena od rođenja. Danas kad se prisjećam čini mi se da bi bilo bolje da smo ga tada razbudili i stavili da doji, možda bi mi idućih tjedan dana bilo lakše u uspostavljanju dojenja.
Iduće jutro probudili su mog anđela, ali dojenje je išlo vrlo teško. Maleni je dobio fiziološku žuticu, ne toliku da ga sunčaju, ali dovoljnu da ga je uspavljivala pri svakom pokušaju dojenja. Cijeli dan sam ga namještavala, razbuđivala, škakljala po ušima, licu i ručicama, ali on bi nakon kratkog dojenja čvrsto zaspao pokraj mene na krevetu, pa bi se kasnije budio u plaču od gladi, toliko da nije mogao nimalo sisati. Sljedećih dana u bolnici borili smo se sa uspostavljanjem dojenja. Nekoliko puta je dobio i adaptirano mlijeko na čašicu, da se smiri, a ostatak vremena sam ga ja uspijevala nahraniti. Budući je bio uspavan, dojenje je trajalo i po sat vremena prije nego bi se najeo. Bila sam zabrinuta, ali nisam željela odustati. Doktor u bolnici spomenuo je da žene koje ne žele dojiti moraju piti neke tablete za zaustavljanje mlijeka i toga sam se zgrozila. Kada je djevojka koja je bila sa mnom u sobi otišla kući, ostala sam sama i pronašla mir, snagu i strpljenja za dojenje, a i moje mlijeko je napokon stiglo u većoj količini. Jedva sam čekala novi dan, kada napokon, i mi idemo kući.
Kada smo došli kući odlučila sam odbaciti neka neugodna iskustva sa medicinskim sestrama iz bolnice i pronaći nekog stručnog za pomoć oko dojenja. Uzela sam papirić sa telefonskim brojevima patronažnih sestara i dobila sestru Mariju koju ću nakon ovog svog iskustva pamtiti po pristupačnosti i vedrini. Objasnila sam joj problem, na što mi je rekla neka ne odustanem i da ću sigurno uspjeti. Predložila je neka ga sunčam na prozoru kako bi mu se bilirubin u krvi što brže razgradio i budem uporna sa dojenjem. Obećala je da će odmah drugi dan u jutro doći k meni u posjetu i pomoći mi ako do tada ne uspijem sama. Nakon tog razgovora zagrijala sam sobu, svukla ga samo u pelenu i držala oko desetak minuta na prozorskoj klupčici pokrivajući mu oči da mu sunce ne svijetli i tako nekoliko puta tijekom dana. Sreća što je taj dan bio stvarno lijep i sunčan, pa barem s time nisam imala problema!
Ostatak dana sam mu se maksimalno posvetila, dojila ga, grlila, mazila i tješila kad je plakao. Na večer sam ga polegla na svoja prsa i zaspala zajedno s njim. Oko ponoći se probudio i počeo meškoljiti. Namjestila sam ga da ponovno pokušamo dojiti i on me tada potpuno oduševio: počeo je dojiti bez problema, popio mlijeka iz obje dojke i zaspao! Suprug i ja smo bili presretni. Iduće jutro, kad nam je patronažna sestra Marija došla u posjetu, mogla sam joj samo zahvaliti na savjetu i riječima podrške.
Nakon tog iskustva nisam željela ispustiti dojenje «iz ruku», a maleni je cijele dane želio imati kontakt sa mnom i biti mi na rukama. Uživala sam u svom djetetu. Idućih mjesec dana količina mlijeka mi se još znatno uvećala, uspostavio se odličan ritam hranjenja i sve se posložilo, a uz dobre preporuke o prehrani dojilja, uspjeli smo preskočiti dojenačke grčeve.
Danas moj Adrian ima nešto više od pet mjeseci, još uvijek isključivo dojim, a on je vesela i nasmijana beba koja nije imala nijednu prehladu. Razigran je i vrlo spretan, rijetko plače i presretna sam što imam zdravo, pametno i sretno dijete. Ostvarila sam kontakt i bliskost sa svojim djetetom na poseban način koji nikada ne bih mogla da ne dojim. Ponosna sam što nisam odustala kad mi je bilo teško i što sam dala sebi i svom djetetu priliku.
Ima žena koje imaju savršenu priču o dojenju, ali neke nisu te sreće i trebaju uložiti velik trud da se dojenje uspostavi i uhoda. Ima i onih koje ne znaju cijeniti lakoću svog dojenja, pa prestaju dojiti već nakon dva-tri mjeseca djetetova života. Po statistikama, u Hrvatskoj samo 25% majki doji svoju djecu do 6. mjeseca života. Ja ću svoje dijete dojiti minimalno godinu dana. Iz svog vlastitog iskustva, mnogo sam naučila, ne samo kao majka, već i kao osoba. Od bitnih stvari u životu se nikada ne smije odustati. Dojenje, kada se nauči, postaje vrlo lagano i jednostavno. Dojenje nije teško, jer s vremenom dijete nauči samo prihvatiti dojku, a ono je i najjeftinije i najzdravije za majku i za bebu. Dojka je za bebu izvor hrane, sigurnosti, mira i topline, a ponekad čak i igre. Dojiti može skoro svaka žena, ali treba imati strpljenja i uložiti početni trud. Dalje je sve lakše, nema bočica, nema termosica s toplom vodom, nema kupovanja umjetnog mlijeka u prahu. A i beba je sretnija.
Vesna, majka jednog prekrasnog Adriana
