Da mi je netko rekao da će kraj biti teži od početka…

Da mi je netko rekao da će kraj biti teži od početka…
… ne bih mu vjerovala :D

U ovo doba prije 5 godina, pripremala sam se za dolazak svoje prve curice. Čvrsto sam odlučila dojiti i trudila sam se što bolje se informirati jer sam bila uvjerena da je to ključ uspjeha. Tjednima sam čitala tekstove i iskustava i bila sam sigurna da smo spremne.

Da mi je netko rekao da će kraj biti teži od početka…

A onda je došla moja srećica…Već u bolnici sam shvatila da će biti teže nego sam misila. Porod je bio dug i iscrpljujuć, ali tabletu protiv bolova sam tražila tek treći dan u bolnici – zbog dojenja. Bebica je bila malena i svaki moj najmanji pokret dok je dojila joj je istrgnuo bradavicu iz usta. I tako sam 3 dana u bolnici ležala nepomično kako bi ona mogla neometano dojiti i priuštila si jake bolove u vratu i leđima. Borba se nastavila i kad smo došli doma. Dojenje je u početku bio posao i za mamu i tatu: mama je držala bradavicu, a tata bebu i približavao ju…. jedan, dva, tri,.., deset puta dok nije ispravno primila. Trajalo je dugo dok nije ojačala dovoljno da je mogla sama i bez problema prihvatiti bradavicu. Ali naišli smo na novi problem, prolazili su tjedni i bol kod dojenja nije prestajala, dapače pojačavala se. Odmah sam se sjetia sveg onog što sam čitala u trudnoći i posumnjala na SOOR i zamolila patronažnu sestru da nam još jednom dođe i pogleda. Ali na žalost očitih znakova nije bilo. Dobili smo potvrdu da beba ispravno siše, da dobro napreduije, ali zašto onda tako boli? Kako su dani prolazili, meni su suze dolazile kada sam znala da dolazi vrijeme podoja, osjećala sam se užasno i da nisam dobra mama. I konačno nakon dugih 6tj bebi se u ustima pojavilo nešto bijelo. Odjurila sam pedijatru najsretnija na svijetu jer sam konačno dobila potvrdu da sam bila u pravu i kako smo počele terapiju počele smo uživati u dojenju. Sad s odmakom od 5 godina znam da se ta upornost isplatila, ali opet se ponakad zapitam odakle mi onda snaga da se toliko dugo borim i trpim bol… Dijelom je zaslužan moj suprug koji je znao koliko mi dojenje znači i koliko želim dojiti i pružao mi je beskonačnu podršku, dijelom divna patronažna sestra koja je uvijek imala riječi podrške i ohrabrenja. Na žalost tada u našem naselju nije još bilo grupe za potporu, što je šteta jer sam sigurna da bi se našla mama koja je imala slične bolove i možda bi ranije riješili problem. :)
Dojile smo 16mj i morale neplanirano prekinuti zbog problematične druge trudnoće. Mislim da sam ja plakala više nego ona. Zbilja je dojenje bilo nešto posebno i meni i njoj i teško sam prihvatilia da su ti naši trenuci gotovi. Kad su se emocije malo smirile mogla sam se unaprijed veseliti dojenju jer sam znala da će drugi put biti lakše i znala sam sve predivne strane dojenja i to je beskonačna motivacija čak i kad se naiđe na probleme.
Tako nekako je i bilo… Ulazak u drugi krug dojenja bio je mnogo opušteniji, bez bolnih leđa i vrata i tableta protiv bolova. Ali nije bilo bez problema, nekih tjedan dana nakon poroda sam dobila temperaturu zbog velike količine mlijeka, a malih potreba bebe, ali to smo riješili izdajanjem i višak mlijeka preusmjerili starijoj seki koja je sve s veseljem popila. :D Ovaj puta je dojenje krenulo puno lakše, ali otkrila sam da nije sve u tehnici i bolovima. Malena je bila jako vezana za dojku i nije nikako drugačije htjela spavati, što je značilo da sam satima ležala uz nju dok spava, nisam mogla izaći na duže od 1h i trebalo mi je vremena da to prihvatim. Svakako su u tome pomogla iskustva drugih mama sa grupe za potporu dojenju. Puno je lakše kada čuješ da netko ima istu situaciju i da će i ta faza proći (koliko god se činilo nemoguće).
Nedugo nakon što je malena proslavila prvi rođendan saznala sam da nam stiže još jedna bebica. Uz veliku sreću, javio se i strah jer sam se bojala da ću opet morati neplanirano prekinuti dojenje, prije nego smo beba i ja spremne. Ali ovaj put se to nije dogodilo :D Trudnoća je bila uredna i dojile smo do kraja drugog tromjesečja. Prekid me i ovaj put rastužio, ali puno manje nego prvi jer je bio u drugim okolnostima i već sam se veselila ponovnom dojenju za koji mjesec.
Treći put je zbilja bilo kako treba. Dobila sam ga na prsa već u boxu (na prethodnim porodima nisam jer okolnosti nisu dopustile), on je bio velika i jaka beba, ja sam znala što radim i 3 dana u bolnici su bila čista uživancija. Kad god bi se udobno namjestila i polako utonula u san prisjećala sam se prvog puta i nepomičnog dojenja :D I kod kuće je sve išlo glatko, maleni je izuzetno brzo napredovao do nekih 3mj starosti. Primjetila sam da manje piški i činilo mi se da nije zadovoljan. Kontaktirala sam patronažnu sestru koja mi je pomogla da prebrodimo tu manju krizu, a ponovno grupa za potporu je bila mjesto gdje sam mogla podijeliti svoj problem i dobiti niz savjeta i čuti tuđa iskustva i uvjeriti se da smo na pravom putu.
I tom poglavlju o dojenju je došao kraj, maleni je prije mjesec dana sam odustao od dojenja jer sam u drugom tromjesečju trudnoće i količina mlijeka se znatno smanjila. Opet se miješaju tuga radi prestanka, ali i zadovoljstvo jer je sam odlučio da ne želi više i da nije bilo suza (bar ne dječjih :D).
Za 3mjeseca počinjemo pisati četvrto poglavlje, koje će, nadam se, biti jednako uspješno i dugotrajno. Jedino čega se ovaj put užasavam je činjenica da smo suprug i ja odlučili da je ovo i konačno poglavlje i što to znači da će ovaj put kraj dojenja uistinu biti kraj. I mogu sa sigurnošću reći da će to biti puno teže nego početak.
Ali bolje da ne razmišlajm toliko daleko, za sada se veselim upoznavanju sa novom bebom i mjesecima dojenja koji su pred nama, druženjima u grupi za potporu i susretima sa novim i „starim“ mamama.

Pripremila: Matea Biočić

Vezani članci